Dučić – pesnik izvan vremenskih okvira

O Jovanu Dučiću, njegovom nesvakidašnjem talentu, pesničkom umeću i kritičkoj misli govori se već jedan vek unazad. Ovakvom priviliegijom mnogi umetnici se ne mogu pohvaliti. Dučićevo stvaralaštvo, književni rad bili su u fokusu kritike njegovih savremenika, ali i današnjih književnih istoričara, esejista i kritičara, velikih intelektualaca koji oblikuju svojim perom prošlost. Baš kao i književni autoriteti nekad, tako i oni danas, sa velikom pažnjm i poštovanjem prilaze Dučićevim radovima. Iako se u Dučićevom stvaralaštvu razlikuje nekoliko faza, svaka od njih budi podjednako zasluženo interesovanje, i svaka od njih svedoči proces nastanka jednog od najvećih srpskih pesnika. Ono, u čemu se svi poštovaoci Dučićevog dela mogu složiti, bez obzira kom istorijskom razdoblju pripadali, jeste da je Dučić stvaralac koji se neprekidno usavršavao, pesnik koji je najlepše pevao, ne na početku nego na kraju.

U svom eseju o Dučiću, poznati književni kritičar, esejista i pripovedač, Milan Kašanin ovako je pisao:
Književni rad Dučićev tekao je istim poretkom i logikom kojom je tekao njegov život. Počeo je, u mladosti, sentimentalnim monolozima o ženi, o ljubavi i prirodi, a produžio živopisnim slikama galantnih ljudi i običaja baroknog Dubrovnika i dostojanstvenih ličnosti i prizora srpskog carstva. Uvek u pokretu i traženju, izišavši u zrelosti iz prirode i sebe, uputio se, u poeziji, u filozofiju ljubavi i smrti, u putničkim pismima u otkrivanje lepote i istorije sveta. Nepodmitljiv i jednak sebi, svoje pisanje je završio kao i svoj život — dijalogom koji je, usamljen i neveseo, vodio s bogom.
S vremenom, pesnik Dučić nije opadao, kao što biva s pesnicima; svoja najbolja dela on je dao ne na početku, nego na kraju svog rada. Sam se odrekao svih pesama — ne ni malobrojnih — koje je objavio pre nego što je imao trideset godina. Njegovi prvi stihovi i nisu značajni za njegovu i našu poeziju; značajni su za našu prošlost…
Ne samo ga je izrastao u književnu gromadu srpske književnosti, već je postao i značajna književna figura širom Evrope. Njegovom pesništvu i uzvišenosti kojom je odisala njegova poezija divili su se i drugi pesnici bez obzira na nacionalnost. Bio je uzor, bio je uvek svoj a svakom je pomalo pripadao.
On je jedan od junaka naše rasne epopeje i jedan dokaz o misiji Beograda među onima koji još nisu rasno probuđeni. Kao diplomat, on je bio jedan među onima koji su na strani bili nosioci svih velikih odlika naše rase; njene sposobnosti za kulturu, njenih visokih mjera za etičke vrijednosti, njenog ponosa u energiji za život, njene volje za afirmaciju, njene lakoće za asimilaciju. On je u Rimu bio Italijan, u Parizu je bio Francuz, u Londonu je bio Englez, kao što je u Beogradu bio Beograđanin ili u našem Zagrebu Zagrepčanin- Kosmopolita…“
(Odlomak pamfleta o Dučiću, Miroslav Krleža)

Veliki književni kritičar od čijeg su pera strepeli mnogi, a čija je pohvala daleko odjeknula, Bogdan Popović nije štedao reči hvale opisujući Dučićeve pesme:
„Obrada pesničkih tema, u Dučićevoj poeziji, stoji još više- vrlo visoko; mestimice, i u jednom naročitom pravcu, ona je na najvećoj visini… Bilo da opisuje, bilo da iskazuje osećanja, bilo da kazuje misli, njegova dikcija je- reč je uvek o najlepšim pesmama- skroz i svestrano umetnički čista, blistava, sugestivna, puna stilističke invencije, puna melodije, ritmičkog poleta, sažeta gde treba, sjajno razvijena pojedinosti, logična u sastavu cele pesme…
Naravno, ovakva razmišljanja o stvaralaštvu Jovana Dučića nisu bila usamljena na književnoj sceni. Pohvalno su o pesniku pisali mnogi, uključujući i Isidoru Sekulić, Peru Slijepčevia, Milorada Pavića i mnogie druge. Ipak, to ne znači da se prema Dučiću književna javnost nekritički odnosila. Nailazio je na zamerke, opaske, ali su one najčešće bile dobro argumentovane i ako su dolazile od savremenika, delovale su podsticajno na njegov pesnički razvoj.
Književni kritičar Jovan Skerlić od čijeg stava je zavisio književni put brojnih pesnika toga doba, pisao je o Dučiću kritike 1901. i 1908. godine. Pisao je pohvalno, ali i oštro. Onako kako je pronalazio svetle momente Dučićevog rada, tako je nalazio i argumente protiv njega. Ako se celokupni tekstovi uzmu u obzir, moglo bi se zaključiti da je više osporavao nego hvalio Dučićevo stvaralaštvo. Naravno, treba uzeti u obzir da u ovom momentu Dučić nije bio na vrhuncu svoga stvaralaštva i da se kasnije i sam vraćao svojim ranim radovima, ispravljao pesme ili ih se čak odricao. Esejista i kritičar, Marko Ristić, imao je izrazito negativan stav o Dučićevom karakteru, političkom opredeljenju, čak je i moralne vrednosti Dučića dovodio u pitanje, ali je ipak morao da prizna da je „pravi pesnik“.

Neosporno je da je Dučić u svom stvaralaštvu dosegao same vrhove srpskog pesništva. Bio je u svom pesničkom umeću jedinstven, neumorno se razvijao zbog čega ga je bilo teško pratiti. Stekao je slavu i to ne samo pesničkih krugova i čitalačke publike u Srbiji, na Balkanu, već i mnogo šire. Postavio je nove standarde prilikom pisanja poezije, ali i oceni iste. Iako je prošao vek od poslednje Dučićeve pisane reči, ona je još uvek živa, a o tome je pisao i Ivan Negrišorac u knjizi „Lirska aura Jovana Dučića“:
Jovan Dučić predstavlja najjači izdanak srpske pesničke metafizike. Istovremeno, on je pesnik čije su formalne konvencije već odavno lišene neposredne poetičke aktuelnosti. Ako je tako, a jeste, na čemu se može zasnivati pozitivna recepcija njegovog dela; odnosno, po čemu je danas, on još uvek živ pesnik? Dučić odavno već ne postavlja uzorite obrasce pesničkog izražavanja. nakon njegovoga podviga došle su nekolike poetičke generacije koje su njegov modernitet smestile u prošlost, tako da su danas veoma retki oni koji tu vrstu konvencija osećaju kao poželjan izraz našeg doba. Osim toga, nalazimo se u vremenu radikalne kritike evropske metafizike – filozofska misao od Ničea preko Hajdegera, pa do Deride, uverava nas u svu problematičnost osnovnog cilja koji Dučićev smislotvorni projekat postavlja. Po čemu je, ipak, Dučićevo delo za nas živa tradicija?
Najkraći odgovor, nedovoljan za analitičke umove, bio bi: Dučić je živ jer je veliki pesnik našeg jezika, veliki pesnik klasičnog moderniteta srpske poezije; živ je jer nam zahvaljujući toj veličini progovara danas i ovde kao što će , na drugi način, progovoriti sutra i tamo, prekosutra i onamo! On govori iz onostranosti za kojom je čeznuo, on govori iz večnosti, čas ovako čas onako, ali to čini neprestano. Samo veliki, istinski veliki pesnici dosegnu prostore onostranosti uspevajući da postanu prisni sa najdubljim unutarnjim titrajima bića, sa najobuhvatnijim pamćenjem naroda i najširim moćima jezika.
