Dučić – putopisac i diplomata

Dučića pesnika nije moguće odvojiti od Dučića diplomate. Rečitost i refleksije o životu, ljudima i prilikama uticali su na njegov diplomatski rad. Putovanja, istraživanja istorije i istorijskih tajni, novi predeli, lica i naravi koje je upoznao tokom diplomatske službe uticali su na njegov književni rad. Dučićeva razmatranja su bila sveobihvatna, istovremeno i poetska i politička.

Jovan Dučić u svojoj kancelariji; Foto: wikipedija

Svet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu, (Sveti Avgustin), a život je, piše Dučić kula na bregu sa koje hiljadu prozora gleda na hiljade vidika.Zar je moguće biti živ, a ne otvarati oči pred vidicima? Zar je moguće išta spoznati stajanjem u mestu? Dučić je znao da nije. Treba onamo otići duboko spreman da se sve uoči, primi, razlikuje, poredi, oseti, zavoli ili omrzne. Ne opisuju se gradovi nego vizije, ni narodi nego rasni geniji, ni umetnička dela nego umetničke mogućnosti, ni kultovi nego njihovi uticaji, ni događaji nego viši motivi, ni istorija naroda nego istorija duha i duše. U Beleškama o sebi zapisao je: „Veliki breg Leutar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ime „elefterija“, što znači sloboda. Sa ovog se brega vidi na vedrom danu, preko mora koje je u blizini, obala Italije. Taj veliki vidokrug nije bio bez uticaja na moj zavičaj i njegove ljude“.
Dučićeva sudbina i poetika određene su unapred mestom rođenja, pa i diplomatskom služom u kojoj provodi skoro polovinu života. Trebinje, Mostar, Sarajevo, Sombor, Bijeljina, Ženeva, Pariz…Italija, Španija, Grčka, Egipat, SAD… Kretanje kao nadahnuće je očigledno u putopisima za koje smatra da moraju biti autobiografija jednog srca i jedne pameti.
„Gradovi i himere“ sadrže deset putopisa (Prvo pismo iz Švajcarske, Drugo pismo iz Švajcarske, Pismo iz Francuske, Pismo s Jonskog mora, Pismo iz Italije, Prvo pismo i Grčke, Pismo iz Španije, Drugo pismo iz Grčke, Pismo iz Palestine, Pismo iz Egipta). Iako su žanrovski određeni kao putopisi, a naslovljeni kao pisma, ovi Dučićevi tekstovi su izvanredni eseji putnika koji je impresioniran predelima, istorijom, religijom, ljudima. Dok maestralno radi autopsiju prošlostibljesnu refleksije o životu, smrti, ženi.
Hiljadu vidika se pojavi u mračnim kvartovima Rima u kojima su mirali čitavi narodi, prolazile vojske osvajača, procesije, inkvizicije, mučenici, sveci, najlepše žene i najveći ljudi. Dučić vidi tu živost prošlosti. On oseća svaki damar onog što je nekad kucalo, iako je sada zarobljeno u ćutanju trulog kamenja palata – sudar prolaznosti i konačnosti. Rim je večan, ali kao tamna palata smrti, a isto tako Nikad Rim nije lepši nego noću, i nigde noć nije lepše nego u Rimu. Iako ovi putopisu obiluju refleksijama o univerzalnim temama, niko u srpskoj književnosti nije pisao o Rimu, Atini, Parizu kao što je to Dučić radio. Milan Kašanin je divno zaključio da je u njemu besna želja za lepotama, ljubavima, uživanjima… Toga ne bi postojalo da je pred vidicima stajao zatvorenih očiju i da je u knjizi pročitao samo jednu stranicu.
Putovanja nisu samo nadahnuće za našeg prvog diplomatu. Putovanja su nužnost da bi se postojanje, doživljavanje i stvaranje ostvarili u svojoj punoći.

Katarina Kulezić, master profesor srpske književnosti i jezika


Za Dučića diplomatu, važi da je uvek bio staložen i da je pažljivo razmatrao istorijske prilike i širu sliku političke situacije. Ambicije i njegova sposobnost brzog učenja i prilagođavanja, dovela su ga do vrtoglavog uspona, od činovnika – pisara do prvog Jugoslovenskog ambasadora.

Ukaz Kralja Aleksandrao Dučićevom postavljenju; Foto: wordpress.com/category/rim/


Jovan Dučić je tri decenije proveo u diplomatskoj službi kojoj je pristupio neposredno pred Prvi svetski rat. Za to vreme službeno je tri puta boravio u Italiji, dva puta u Grčkoj i Španiji, Bugarskoj, Švajcarskoj, Egiptu, Mađarskoj, Rumuniji i Portugaliji. U Rim je prvi put poslat sa bitnom misijom da propagira protiv aneksije Bosne i Hercegovine. U vreme okupacije Jugoslavije i tokom Drugog svetskog rata Jovan Dučić je bio poslanik Kraljevine Jugoslavije u Madridu. Tek kada je Španija prihvatila Hrvatsku kao nezavisnu držvu, njegova diplomatska služba se ovde završila. Odatle se premestio u Portugaliju koja je tada držala neutralni status. Odavde će ga put odvesti u Sjedinjene Američke Države u Indijanu, gde je živeo njegov rođak Mihajlo. Od tada pa do svoje smrti vodio je u Ilinoisu organizaciju koja je predstavljala srpski narod u Americi.Njegov rad je ostao upamćen kao temeljan, analitički, a brojne njegove beleške oslikavale su verno istorijske prilike toga doba i najavljivale budući tok na političkoj sceni. Upečatljiva su njegova zapažanja o jugoslovensko-italijanskim odnosimma, problemima koji prete raspadu Jugoslavije, a čak deceniju ranije najavio je opasnost koja vreba od strane Nemačke i Hitlera za ceo svet.
Uživao je veliko poverenje svojih savremenika, a tome u prilog idu i brojni diplomatski uspesi kao i odlikovanja koja je nosio. Bio je nosilac Ordena jugoslovenske krune, Ordena Svetog Save prvog stepena, Odlikovanja je sticao i u inostranstvu, pa je tako bio nosilac: Ordena Nila (odlikovanje stečeno u Egiptu), Ordena belog lava (čehoslovačko odlikovanje), Ordena italijanske krune, Ordena Rumunske zvezde, mađarskog Ordena za zasluge…
Iako nije bila retkost da se srpski književnici bave diplomatijom, Jovan Dučić je ostao zapamćen po tome da je bio podjednako dobar i pisac i diplomata. Ove dve sfere njegove ličnosti su se preplitale i pomagale jedna drugoj, živele jedna od druge. U svakoj od njih, dominirali su rečitost, oštroumnost i strogi kritički stav.